KAD ZAĆUTIM, MOJA ŽENO
Osim uverenja da sam častan i živim čisto od poštenja,
mislim, ako i to izgubim, biću prašina, vetar, bez nadanja.
Nisam želeo, a ni mogao ni piti, ni jesti, u stradanju ljubavi,
sve sam odbio, kad me molila i nudila, dušom ljubavi.
Želeo sam biti drugačiji od ostalih, biti njen jedini,
zato sam bio isti, zato sam morao biti kao drugi, izgubljeni,
Želeo nestati u beskraju vremena i nesretne opčinjenosti,
a na radost nesreće, moje velike zablude i gordosti.
Kad zaćutim i ne gledam te, nisam kriv i nisam gonjen,
to ne znači da sam odustao, da bi trebalo da ne budem voljen.
To ne znači da bi trebalo da se okrenem od tebe i odem,
to ne znači da si pobedila, jer nisi vredna mojih stremljenja.
Žalim za vremenom, od koga smo počeli i sa kojim završismo,
znam da smo na gubitku, zajedno, da ćemo nestati, jer pasmo.
Na ispitu životnome, gde ja odlučih, sam, da ću biti žrtvovan,
i ako sam ti sve oprostio i iz srca podario, ja sam nesrećan.
Kad živ ne znam kako da umrem, bez moje ljubavi divne,
kako se može umreti bez straha od takve ljubavi izgubljene.
Život je za mene besmisao, kao i smrt, bez mile dragane,
jer ona je jedina zbog koje umirem u trenu, bez rane.
Njena tajna će se pamtiti više i duže, nego moja čista istina,
moja usamljenost je rodila misao, a nezdovoljstvo, ona.
Govorih pogrešno tada, u samoći, kad me je najviše bolelo,
sve je na kraju bila moja pobuna, razočarenje ili moje ludilo.
Kad zaćutim i ne gledam te, nisam kriv i nisam gonjen,
to ne znači da sam odustao, da bi trebalo da ne budem voljen.
To ne znači da bi trebalo da se okrenem od tebe i odem,
to ne znači da si pobedila, jer nisi vredna mojih stremljenja.
71