JA SAM SMRTNIK
Moje čula i moja osećanja, postaše jača od boli,
koje mi Bog zada, moj sin u raj ode, pokleknuh, zaboli.
Čupah sebi kose, pocepah košulju, pokidah svu dugmad,
al’ u meni ne presta ljutnja na sebe, jer sam u duši nomad.
Izvini, Bože, za sve sumnje i nerazumevanje, jer sam smrtnik,
a bio sam uvek tvoj najverniji učenik i najbolji ratnik.
Predah se pred strašnom istinom od gubitka sina prvenca,
od straha da je nesreća došla, od mog nedostojnog lica.
Želja moja da pomognem, pretvori se u stradanja,
izgubih sve: ljubavi, prijatelje, sva moja nadanja.
Šta će meni ovakav život, život satkan samo od tuge,
kad pored mene i moje boli, prolaze nesreće druge.
Najveći, pošto sve vidiš sve moje boli i patnje,
pomogao si mi da se ponovo rodim, da imam novo shvatanje.
Da za moju decu ponovo živim, da dragu ponovo volim,
da se rastanem od tragične boli i sreću njom zamenim.
72