RAZOČARENJE
Povratak moj bio je krvav ljubavni put,
sa mnogo ožiljaka, od udaraca i podmetanja.
Niko me ne razume, jer moja su stradanja,
velika i od Boga dana, gorka za sva shvatanja.
Izgubih usput, moju ženu i decu, lepa i draga bića,
al’ ne mogoh stati, jer bežah od sebe, od jadnog slabića.
Bežah od drugih, još gorih od mene, od svoje sene,
zalud je sve to, jer u mislima sam rob svoje sudbine.
Deca mala, već odavno, sve odlaske moje broje,
gde tata ide u lutanje, pustolovine svoje, nezaborav to je.
Njihova majka čedna, u grču života i stradanja,
grčevito me držala za rukav sudbine i mojih nadanja.
Meni je lakše u neizvesnost ići, nego njenoj duši prići,
reči opravdanja nikada nisam imao, krivnja je velika.
Kad želiš i kad srcu bol ne možeš da iskažeš,
zalud dobra namera, istnita reč, nema verovanja.
Kad ih guja za srce ujede, ljubavne sene se boje,
razočarenje je samo uverenje ljubavne bežbožnosti,
gde ni jedna velika, a ni mala reč, volim te,
neće ti pomoći, u ljubavnoj opčinjenosti, molim te.
Pokazivah put mene nesrćnika, put mučenika,
oslepljeni od mog otrova, moji ne videše ni stazu,
gde mi mogu pomoći, po srcu, jer naiđu na nakazu,
u liku Vilija, mršavog lica, bez srca i principa.
Znam, žena me voli, njeni uzdisaji i pogledi,
mi govore o žrtvi, duhovnih i bolnih njenih jada,
da sačuva i pomogne dragom tati, da se iz rake vrati,
al’ grobna zemlja se kruni, moj jad je sve dublji.
56