Na žalost, igrala je igru mačke i miša,
gde sam bio žrtva spletki i različitih gledišta.
Gde nesrećni prijatelji, behu Brutovi saveznici,
gde izdaše me oni, k’o crni dušmani i preljubnici.
Zar i ti, dušo moja, zar i ti, prostakušo,
bez srca i milosti, baš onako bezdušno?
Zar ovako ranjenog, od Boga kažnjenog,
srca krvavoga, glave lude, morala palog?
Bog me stavi na sva teška iskušenja,
kad me dovede do tebe, nisam znao za davanja,
Samo za tugu, bol i jadikovanja, naricanja, plakanja.
Tek na kraju, posle svega, shvatih da mogu i voleti.
Sada, kad shvatih da mogu u životu voleti i davati,
Ona posegnu za crnom vradžbinom i kletvom.
Da mi pamet moju pomuti, u boli da propatim,
svaki ljubavni tren da mi učini prokletim.
Ja se borim, grizem, plačem, za ljubav novu,
hoću da pokažem dragoj i Bogu da voleti mogu.
Bez bola i stradanja, umiranja i ružnih reči,
sa mojom lepom misli i istinom srca govoreći.
Dopusti mi Bože, da svi moji prijatelji vide,
moje ljubavne emocije bez brige što ih dade.
Da počne uzburkano more da voli obale,
da vatreno sunce ljubi mesečeve mene.
Želeo bih da moji poljupci otklone ožiljke,
da moja usta ne govore reči mučne i teške.
Da moja duša nađe drugu sretnu narav,
da nađe mir i ljubav, da dobije sreću na dar.
43