na neki način i odlučila da posebno brinem o njemu, a onda mi je to i naređeno. Pozvao me načelnik odeljenja neurologije i saopštio mi da je to veoma važan pacijent i da ne smemo da ga izgubimo, kao i to da je moja dužnost da se posebno posvetim njemu. Kasnije sam shvatila da se vođe prevrata zapravo kriju iza njega i da im je on bio potreban zbog već poznate zadružne ideologije koju je trebalo da promoviše preko medija kad ozdravi. Došao je Goran, njegov sin iz prvog braka, ugledan gospodin, direktor jedne strane banke i dugo ostao u razgovoru sa načelnikom. Sutradan su ga avionom prebacili u London na neku operaciju o kojoj ja nisam ništa znala. Ostao je tamo desetak dana i vratili ga opet nama, to jest, meni. Opet sam bila dužna da brinem o njemu do konačnog oporavka. Pre nego što su ga preneli u London, bio je pri svesti, ali potpuno dezorijentisan, nije imao pojma ni koji su dan, mesec i godina, ni gde se nalazi. Kad su ga vratili, delovao je potpuno izlečen: znao je da je iz zadruge Suvarija, koja se nalazi između sela Cerje, Bitinac i Klenovac, znao je i datum i koliko je sati na sobnom digitalnom satu sa kazaljkama. Prepoznavao je svoje zadrugare koji su pohrlili da ga obilaze. Prepoznao je čak i mene; u jednom trenutku me upitao: ' Vi ste mi strašno poznati, odakle ja vas znam?' ' Nemojte da mi persirate, Dedo ', rekla sam, ' ja sam ćerka vaše učenice Mire Maksić iz Bitinca. Još nisam bila pošla u školu kad sam vas upoznala na turniru u malom nogometu.'
93