druge strane, izgledalo je kao da smo ušli u neko dvorište. Bio je tu prostran travnjak, a u dubini se videla kuća za stanovanje. Dvoje dece se igralo ispred kuće, a sa njima je bila sredovečna žena, verovatno baka.
Okretoh se prema zgradi koju smo obišli. Celom dužinom zgrade pružao se trem. Na njemu su bili stolovi, a na pročelju je pisalo ' RESTORAN '. Već ranije sam zapazila da su svi natpisi u gradu ispisani ćirilicom, što nije bio slučaj sa novinama i knjigama. Nena siđe sa tricikla i pođe uz stepenice.“ A tricikli? Šta ćemo s njima?”, upitah u nedoumici.“ Ostavi ga tu slobodno, neće ga niko uzeti. A ako i ostane tu, komunalci će ga pokupiti i vratiti gde treba.”
Trem je bio prostran, sa drvenim podom. I pod i zidovi behu zastrti ćilimima iz domaće radinosti što je davalo neki utisak topline. Priđe nam mlada žena u odeći konobarice.“ Gospođo Nevena, dobro došli”, pozdravi ona.
“ Hoćete li ovde ili da vam postavim unutra?”
“ Ovde ćemo, Žiži”, reče Nena i sede na jednu drvenu stolicu pokazujući mi da sednem nasuprot njoj.
“ Donesi nam buteljku Drenovca, a zatim šta imate za zakusku”, reče Nena.
“ Hladno guščije pečenje, sir i salata”, reče Žiži.
“ Zatim kolač i kafa.““ Izvrsno”, reče Nevena. Sela sam naspram Nevene i gledala je kako tipka po telefonu.“ Poslala sam im poruku da dođu ovamo kad završe”, reče Nevena.“ Sad će oni.”
85