Ja potvrdih klimanjem glave.“ Ih, zar jednom! Bilo mi je žao što sam to propustila kad sam poslednji put bila u Minesoti kod svojih, ali evo, sad to nadoknađujem. Ali, zar nemate auto?”
“ Imamo, naravno, ali ga retko koristimo, borimo se za zdravu životnu okolinu. Uostalom, do Gradine je samo šesnaest kilometara, stići ćemo za pola sata”, reče Deda.
Bila sam ushićena što se ponovo vozim u kočiji. Sad sam mogla pažljivije da osmotrim okolinu nego kad sam se dovezla automobilom sa aerodroma. Tada nismo naišli kroz tu Gradinu, zato upitah:“ Gradina je najbliži grad, zar ne?”“ Da”, potvrdi Nena,“ to je administrativni centar opštine.”
“ Na sreću, ovakve stvari se još uvek ne mogu obaviti putem interneta jer treba potpis”, reče Deda.“ Inače, kako bismo se mi malo provozali da Sami vidi našu lepu Šumadiju.”
Pored nas su promicala strništa, kukuruzišta, voćnjaci, šumarci; u dolinama potoka i reka bile su livade i povrtnjaci.
Prešli smo preko dva mosta pre nego što smo došli do nadvožnjaka preko auto-puta kojim sam se juče dovezla od Beograda.“ Zaista je lepa!”, morala sam priznati.“ Je l ' lepša od Minesote?”, upita Deda. Malo se zamislih.“ Mmm, ne”, rekoh odlučno posle kraćeg premišljanja.“ Minesota je više urbana, ali je lepa.”
81