“ Koliko dugo ste bili u bolnici i kako ste se osećali kad ste izašli?”, upitah.
“ Moždani udar sam imao 2018. Tada su me preneli u bolnicu gde sam ostao do decembra 2020. Kad sam izašao osećao sam se kao preporođen, kao da sam drugi čovek. Hemipareza leve strane, kao posledica prvog moždanog udara, potpuno je nestala. Ali, desilo se i nešto što je umanjilo moju radost. Moja prva žena, moja životna saputnica, Smilja, sa kojom imam i dvoje dece, preminula je dok sam ja bio u bolnici.
“ Ali, brzo ste se utešili, kako vidim”, primetih jetko.“ Oženili ste se ženom koja je skoro pola veka mlađa od vas.”
“ Tačnije, samo četrdeset i sedam godina. Nju su mi odredili za negovateljicu u bolnici. Ona je kći jedne moje nekadašnje učenice. Postepeno smo se zbližili tako da nas je oboje iznenadio Nenad, rodivši se u junu 2020. Došli smo kući svi troje zajedno. Tako sam dobio i novu porodicu ne samo novog sebe.
“ Malo smo odstupili od teme, ali mi ipak recite šta su na to rekla vaša deca iz prvog braka? Kako su oni primili to što ste se oženili toliko mladom ženom?”
“ Kao što sam već rekao, njihova majka, moja prva žena, umrla je odmah pošto su mene preneli u bolnicu. Meni to nisu odmah rekli, saznao sam to tek mnogo kasnije. Pa kako bi primili? Bilo im je drago što sam se oporavio. I čestitali su nam. Oboje su se obradovali malom braci Nenadu.”
“ Oprostite što su ova uvodna pitanja možda bila previše lična”, pokušah da se izvinim.“ Sad bih prešla
63