“ Vođama je bio potreban neko ko će biti simbol revolucije, neko ko utiče na mase, ko će se umesto njih pojavljivati u javnosti i držati govore u kojima će objašnjavati narodu zašto revolucionarna vlada nešto radi. Drugim rečima, ja sam samo glasnogovornik ili, kako bi se to na američkosrpskom reklo, portparol.”
“ Imam utisak da vam američke reči nisu drage”, potaknuh ga.
“ Američke reči u slavinskom jeziku!? Naravno da nisu. Kako biste se vi osećali da prolazite ulicama svoga grada, a na svim zanatskim i trgovinskim radnjama vas dočekuju strane, recimo slavinske reči?”
Nasmejah se.“ Haha ha! Ja bih pomislila da smo iznenada postali slavinska kolonija.”
“ E, vidite, tako smo se ja i moji zemljaci osećali godinama pre prevrata, kad prodavnica nije bila radnja, pa čak ni dućan, nego market ili šop, kad su na proizvodima u samoposlugama bili ispisani isključivo angloamerički nazivi. Osećao sam se kao da smo kolonija. Puč je došao zaista u pravom trenutku, da shvatimo ko smo, da ne ostanemo bez sebe.
“ Kad tako govorite, zaista izgleda kao da ste idejni vođa tog puča, ili prevrata kako vi kažete”, primetih.“ Jeste li, na bilo koji način učestvovali u njemu?”
“ Da sam mogao, vrlo rado bih učestvovao. Ali nisam. To je bio vojni prevrat, kao što znate; sve je bilo gotovo još pre nego što je narod shvatio da se nešto menja. Osim toga, ja sam u to vreme bio u bolnici posle drugog moždanog udara. Mislili su da neću ostati živ, ali... eto.”
62