stila. Tu su bile police na kojima su bile kutije sa čajevima, kafom, šolje i šoljice, kuhinjski ubrusi. Nenad uključi električno kuvalo.“ Jesi li za čaj?” upita me.“ Erl Grej, ako imaš, molim te.”“ Naravno, i ja ga volim”, reče Nenad pa sa police uze kutiju sa čajem, izvadi dve kesice i stavi ih u porcelanski čajnik. Kad je voda prokuvala, on sačeka pola minuta pa preli čaj vrućom vodom.“ Koliko voliš da stoji?”, upita.“ Ne više od tri minuta”, odgovorih. Posle tri minuta Nenad uze dve šolje i usu čaj u njih.“ Koliko šećera?”, upita.“ Zavisi kolike su kocke”, rekoh.“ Evo vidi”, pokaza Nenad držeći kocku među dva prsta. Bila je mala.“ Tri takve”, rekoh.“ Isto kao i ja”, reče Nenad pa ubaci po tri kocke u svaku šolju. Uze zatim dve plastične kašičice i stavi ih u šolje pa šolje odnese i stavi na stočić. Nosio je obe šolje istovremeno, u svakoj ruci po jednu i ja primetih da se tečnost u njima nije ni zaljuljala, toliko je Nenad ravnomerno i uspravno hodao.
“ Znači, deda je vlasnik sve ove zemlje na kojoj je zadruga?”, upitah u želji da saznam još nešto što mi Dobrota možda nije hteo reći.“ Ja sam mislila da je on komunista, a on je zapravo veleposednik.”
50