Nenad se nasmeja.“ Stari pa veleposednik!? Nema govora. On je nominalni vlasnik poljoprivrednoprehrambenog preduzeća koje se u registru vodi kao ' Zadruga Suvarija '. Vidiš, Savez zadruga Slavija je u društveno-ekonomskom pogledu hibridno društvo. Sastoji se od zadruga unutar kojih vladaju komunistički odnosi. Istovremeno, u privrednom pogledu, to su preduzeća, tvrtke, kompanije, zovi ih kako hoćeš, i to kapitalistička preduzeća koja imaju vlasnika, kapitalistu i kao takva upisana u registar, i tako se i ponašaju na tržištu, inostranom, naravno, jer mi tržišta i nemamo. Sve je besplatno.”“ Pa to je divno!” uzviknuh oduševljeno.“ Polako”, opomenu me Nenad.“ Na prvi pogled to zaista izgleda divno, nema siromaštva, svako može imati sve što mu treba, ali, gde je tu motivacija za rad? Zašto bi se neko trudio da radi brže i bolje, ako i ovako i onako može imati sve što mu treba kao i svi drugi. Eto, znam da i ti imaš karticu kojom si platila let od Njujorka i možeš platiti sve drugo što ti treba. Takve kartice imaju svi punoletni stanovnici Slavije.“ Pa to je divno!”, ponovo uskliknuh.“ Divno zaista!” naruga se Nenad.“ Živeti na tuđ račun, bez ikakvog uloženog truda i znanja.”
“ Pa zar nije to smisao komunističkog načela ' Od svakog prema mogućnostima – svakom prema potrebama '?” zapitah ponosna što znam nešto o komunizmu. Zapravo sam citirala ono što sam na koledžu naučila iz marksizma.
51