“ Izvinite, a šta je to?”, upitalah znatiželjno pokazujući na posudicu sa prelivom koji to izgleda nije bio.
“ To je ren, ljuti koren, usitnjen i začinjen”, objasni mi Nevena.“ Malo je ljutkasto, ali osvežava i – zdravo je. Ren je jedna od najzdravijih biljaka koje se koriste za ljudsku ishranu, a nema neprijatan miris kao beli luk. Probaj.”
Zahvatih jednu kašičicu i stavih sebi na tanjir. Zatim kašičicu vratih u posudicu, pa svojom viljuškom uzeh malo rena i stavih u usta. Nije bilo ljuto poput čilija. Zapravo, jeste ljuto, ali na neki drugi, svežiji način; možda zbog vinskog sirćeta kojim je bio začinjen. Ali ne, nije samo to. Drukčije miriše. Prepoznala sam biljku koju u Minesoti zovemo konjski koren, koja po vrtovima raste kao divlja. Kod nas to niko ne jede, bar ja nisam videla.
“ Probaj s mesom ili ribom”, reče mi Nevena pa ja uzeh šniclu somovine i stavih preko nje ren. ' Zaista jeste ukusno ', zaključih kada sam probala.
Primetila sam da je Deda, posle viršle uzeo još samo parče pite sa sirom i još jedanput sipao pola čaše vina. Ali, jeo je dosta hleba, ražanog, a na kuvan krompir uopšte nije obratio pažnju, osim...
“ Ren je dobar sa krompirom”, rekao mi je u šta sam se ja uverila odmah potom.
Sve vreme večere čula se muzika iz nekog nevidljivog izvora. Koliko sam mogla da ocenim, to su bile slavinske melodije, ali u džez stilu. Bilo je tu međimurskih, dalmatinskih, bosanskih, šumadijskih, makedonskih, bugarskih, pa čak i ruskih narodnih pesama,
48