naš način života. Da Nevena i naš sin Nenad, budu srećni i zadovoljni sa mnom. Da Nenad još bude zadovoljan radom svih zadrugara i da, posle moje smrti, ako bog da, bude uspešan domaćin; da još usavrši ovo divno vino pa da i s njim postigne isti uspeh na svetskom tržištu kao što je sa ' Suvarijom '.“
Zatim je viljuškom natakao pola paradajza i krišku sira i stavio ih sebi na tanjir. Pojeo ih je polako usput još grickajući malu tamnozelenu papričicu nalik na čili; znala sam da je ljuta, viđala sam ih na slikama u tekstovima o ljutim paprikama koje sam iz radoznalosti čitala na internetu. Nisam odmah mogla da se setim naziva, ali sam na kraju bila gotovo sigurna da se zovu kajen. Videlo se da je Deda već davno navikao na njih jer se na njemu nisu videle uobičajene reakcije koje se vide kod ljudi kad jedu ljuto( srkanje jezikom, štucanje i slično). Uživao je u jelu kao što verovatno uživa u svemu što radi. Pade mi na pamet da bih volela da ga posmatram dok piše, da vidim da li piše polako, mereći svaku reč, ili pak dovoljno brzo da mu misao ne izmakne, ali to verovatno neće biti moguće jer čin pisanja zahteva samoću, znala sam to iz sopstvenog iskustva. Kad god nešto pišem, osećala sam potrebu da se osamim.
Kad je pojeo sir, paradajz i papričicu, ponovo je gucnuo malo vina pa uzeo viršlu sa pladnja sa mesom i mesnim proizvodima. Iz jedne posudice je kašičicom uzeo nešto što bi moglo biti preliv i rasporedio to po viršli i pored nje. Zatim je ispio vino do kraja pa ponovo napunio čašu do pola i nastavio da jede.
47