Poštovani čitaoci,
U prošlom pismu sam vas obavestila o svom novom zadatku koji podrazumeva odlazak na drugi kontinent. Dobila sam i nekoliko dana dopusta da odem kući i oprostim se sa roditeljima i prijateljima. A sad je red da započnem izvršavanje zadatka.
Let sam imala iz Čikaga u utorak u 6 sati ujutru. Da li Slavini zaista rano ustaju, pitala sam se. Ako je tako, slagaćemo se.
Iako sam poznavala jezik i kulturu i znala da ću se sporazumevati bez teškoća, ipak sam strepela. Šta ako su zaista komunisti? Šta ako u jeziku imaju više bugarskih i slovenačkih reči nego srpskohrvatskih, što posle svih promena ne bi bilo nimalo čudno.
Kartica koju mi je sekretarica dala poslužila mi je i kao pasoš i kao avionska karta. Trebalo je samo da je udenem u neki automat nalik na bankomat i da ukucam PIN.
Avion je pošao na vreme, a osoblje je bilo ljubazno i usluga izvrsna. Za užinu su poslužili po jednu punjenu papriku i parče gibanice. Punjena paprika je bilo jelo nadeveno smesom jako začinjenog pirinča i mlevenog mesa. Moram priznati da bih više volela odrezak, ali moram priznati da je jelo zaista ukusno. O gibanici sam do sada samo čitala i na osnovu toga očekivala neku masnu pitu. Umesto toga dobila sam neki slani kolač sa sirom. Sastojao se iz više slojeva testa između kojih je bila smesa sira i jaja. Bilo je masno tačno koliko treba. I ukusno isto toliko, tako da mi je bočica
21