oko Konjskog jezera. Nije bilo mosta na potoku, pa ga je trebalo preskočiti ili pregaziti. Na potoku je bio i start i cilj, jedan s jedne, drugi s druge strane. Dara nas je uredila na startu i pustila trku fijukom i pucnjem biča. Ona je krenula poslednja, ali se ta prednost pokazala beznačajna jer nas je ubrzo sve pretekla. Galop njenog vranca bio je čaroban. Kad je projahala pored mene pretičući me, osetila sam dah vetra. Ubrzo mi se izgubila iz vidokruga dok nisam, posle dugog vremena ponovo stigla do potoka, odnosno do cilja sa druge strane potoka. U međuvremenu smo isti potok pregazili na drugom mestu jer ga je ograda presecala na dva mesta. Sad sam primetila da usred padoka ima šumarak u kome su smeštene štale. Dara je zauzimala zaista veliki komad zemlje: dva jezera, potok, šumarak, kuća, vrt, vinograd. Čime je to zaslužila?
Niko se nije iznenadio što vidi Daru na cilju. Drugi je stigao Andrija, Lana je bila treća i ja – četvrta. Poslednji je stigao – Deda Uča.
" On nikada ranije nije jahao ", rekla mi je Nena kasnije, kad smo pričale o tome. Takođe sam je pitala i otkud je Dari zapala onolika zemlja. " To je njena zemlja ", objasnila mi je. " Ona je to unela u Zadrugu. Veštica je kupila zemlju nekadašnje bitinačke zadruge koja je bila pod stečajem, ogroman komad, od Rasolice do točka, zajedno sa jezerima."
Nije bilo proglašenja pobednika ni dodele nagrada- trka je bila samo iz zadovoljstva. Ipak, Andrija mi je čestitao što sam stigla na cilj pre većine zadrugara i poveo me u pergolu.
150