“ Ja sam Samer. Samer Vord. Zovu me Sami.”“ Lepo ime”, reče Andrija.“ Volim leto.” Opet jedna dvosmislica pa požurih da ga preusmerm na slavinski i sprečim njegovu zlouprebu svog znanja engleskog.
“ I ja”, rekoh na slavinskom.“ I to ne samo zbog svog imena. Ali, vi ste se okupali, a Deda i ja smo došli na biciklima i kuvamo se u sopstvenom sosu. Moramo se i mi malo osvežiti.”
“ Naravno, Sami”, reče Dara.“ Samo se vi okupajte. Hajde, Dobri!”
Deda se odmah skinu i okači odeću na najbližu motku. Zatim me pozva.“ Hajde, Sami! Nemoj čekati da te Andrija odvuče u vodu. Smotan je on; ne ume sa ženama. Inače bi se oženio do sad.”
“ E, dedo, čekao sam da mi ti nađeš devojku. Zato što sam ja smotan”, prihvati Andrija šalu.
“ Pa evo ti devojka”, reče Deda.“ Hajde, vodi je na kupanje.”
Andrija me pogleda smešeći se. Kakav je to osmeh, da samo znate, da se devojka istopi od miline. Jer, taj osmeh i pogled su izražavali sva njegova osećanja u tom trenutku – i divljenje, i želju, i oduševljenje, ali i zbunjenost i neodlučnost. Zato sam ja povela njega u vodu. Uhvatila sam ga za ruku i potrčala ka jezeru. On je trčao sa mnom.
Zagazili smo u vodu i polako išli po šljunku koji je prekrivao dno. Voda nam se polako pela uz tela. Kad nam je došla do pojasa zaplivali smo. Andrija je plivao
137