“ Opusti se, dušo. Slobodno ti misli šta god hoćeš. Zamisli da sam vetar koji sve to odnosi. Niko ne može da ništa ne misli. A Dara nije dužna nikome da podnosi računa o svojim saznanjima, kao što si ti dužna da podnosiš te svoje reportaže. Samo nemoj napisati da sam veća veštica nego što stvarno jesam.
Nasmejah se i otvoreno je pogledah.“ Vi – niste veštica”, rekoh čvrsto.
“ I nisam”, potvrdi Dara.“ Ali, mogla sam biti da sam htela. A mogu i sad samo ako hoću. I, molim te, zovi me Dara, i nemoj mi persirati. Znam da je vaša zamenica ' ti ' rezervisana samo za Boga i da se ne koristi u normalnom razgovoru, ali, molim bez cifranja, obraćaj mi se kao da smo drugarice, što ćemo, nadam se i postati.”“ Jesu li deca već stigla?” upita Deda Uča.“ Deca?”, reče Dara podrugljivo.“ Najmlađe od te dece ima 47 godina, Dobri. Kad ćeš prestati da ih zoveš decom?”
“ Verovatno nikad”, reče Deda.“ Oni za mene i jesu deca.”
“ Misliš u odnosu na tebe kad je starost u pitanju”, ispravi ga Dara.“ Ali, ne možeš ih uvek smatrati decom. Oni su zreli ljudi. Stefan je savetnik u vladi. Uzgred, on je došao još sinoć sa tvojim Andrijom. Helikopter ih je spustio gore na jezero.”
“ Šta? Andrija je tu? Baraba jedna! Nije došao da vidi dedu i sestru nego noćio kod veštice!”
“ E, pa zna dete gde ga više vole”, reče Dara.
133