širokom vrhu brda. Na ovom raskršću nije bilo parka, verovatno zato što za tim nije bilo potrebe – nalazili smo se dva-tri kilometra izvan sela, a okolo su bile njive, voćnjaci šumarci.
Deda skrete desno. Vozili smo jedan kilometar pravo, zatim skrete jednim puteljkom levo. Iako je taj puteljak bio zaista mali, i on je bio popločan. Moram Dedi odati priznanje bar kad su putevi u pitanju.
Sad smo se spuštali niz jednu jaču, ali kratku nizbrdicu. Jezerce sam ugledala kroz granje još pre nego što smo stigli do njega. Očekivala sam da i Deda jedva čeka da zaroni u njega jer mu je znoj kapao s čela i primetila sam da ga je tokom puta često brisao nadlanicom. On je, međutim, zaobišao jezerce, ostavljajući ga s leve strane i uspinjao se kratkom uzbrdicom na plato iza malog vrbaka koji je krasio obale jezera.
Na platou ugledah – konje. Mnogo konja. Bilo ih je raznih boja i shvatih da oni žive slobodno i slobodno se razmnožavaju, bez kontrole uzgajivača i njegove namere da stvori određenu pasminu.
Plato je bio ograđen motkama sa tri strane, sa četvrte su bile vrbe pored kojih je tekao potok.
Približvala nam se žena jašući na predivnom doratu. Žena je bila obučena samo u sopstvenu kosu, a oko bedara je imala suknju od trava i- malo je reći da je i ona bila prelepa. Preko čvrstih malih grudi padala joj je duga mokra kosa kojoj je bilo teško odrediti boju dok se ne osuši, jer mokra kosa uvek izgleda malo tamnija nego što stvarno jeste. Mi smo se zaustavili
131