vatno vežba više puta tokom dana. Moram priznati da se na njemu to i videlo. Sedeo je za širokim radnim stolom, između dva ogromna prozora u pozadini, između kojih je bio zid sa američkom zastavom na njemu. Brajan je sedeo tačno ispred zastave. Uhvatih sebe u očekivanju da će zasvirati i himna. Uvek sam se pitala šta će državni simboli u kancelarijama rukovodilaca javnih ustanova, pa čak i u privatnim stanovima. Zar nije bilo lepše staviti neku umetničku sliku ili čak i poster, zašto ne? Ako ikad budem imala ovakvu kancelariju, što u ovom trenutku uopšte ne želim, u njoj će biti umetnička slika sa pejzažom moje rodne Minesote.
Veliki prozori, po jedan sa svake strane stola, bili su otvoreni, a zavese razgrnute. Očito su bili okrenuti ka severu ili zapadu jer se sunce nije videlo.
„ Volim da mi leti ulazi čist vazduh u kancelariju“, reče Brajan gotovo izvinjavajući se što je prozor otvoren.
„ I ja“, dočekah setivši se zelenih prostranstava rodne Minesote. „ Drago mi je. Sedite, gospođice Vord.“ „ Samer, molim vas“, rekoh zbog neugode što me šef tako zvanično oslovljava. „ O kej, sedi Samer.“ Ja pogledah fotelju koju mi je pokazao. Iako sam bila odevena po kodeksu kuće, po kome suknja mora biti tačno do kolena, ni kraća ni duža, znala sam da će mi, kad sednem u u fotelju, suknja pobeći naviše i Bra-
11