jan će moći da mi pogledom zaroni ko zna dokle. Zato sedoh trudeći se da ne rastavim kolena.
Nisam ranije imala prilike da ovako izbliza osmotrim šefa. Mogao je imati oko trideset i pet godina, deset do dvanaest više od mene. Naravno, znala sam da se ne smem prepustiti sanjarenju, ipak je on moj šef, a ja odlučila da neću imati momka sledećih desetak godina jer ne želim da opet budem povređena. Brajan je imao tršavu svetlosmeđu kosu i plave oči; ne tako jarkoplave kao ja, ali plave. Iako je sedeo, znala sam da je visok i širokih ramena, sigurno je, kao student, bio dobar ragbista. Privlačan je, zaključih, ali mene trenutno momci ne zanimaju. Ono što trenutno očekujem od njega je dovoljno zanimljiv i izazovan zadatak.
„ Samer, jeste li čuli za državu po imenu Slavija?“, upita Brajan najednom.
Mene nešto štrecnu. ‚ Da li to mene neko špijunira?‘, zapitah se. Imala sam na društvenim mrežama prijatelje u više slovenskih zemalja, naravno, najviše u onim gde se govore ruski i srpskohrvatski: Moskvi, Beogradu, Zagrebu, ali i u Kijevu, Minsku, Sofiji. Na taj sam način usavršavala znanje jezika i saznavala više o tim zemljama. „ Zar to nije bivša Srbija?“, upitah naivno. „ Tako je“, potvrdi Brajan. „ Zvala se Srbija do vojnog puča u oktobru 2018. Upravo u trenutku kad je trebalo da pristupe NATO-u i Evropskoj uniji, oni su srušili tadašnju vlast i začaurili se kao Kina u vreme Mao Cedunga. Neuračunljiv narod.“
12