“ Ej, Nešo”, reće Steva.“ Pa Momčilo je umro sa pedeset i šes godina, a ja imam šeset četiri. Sad i ako umrem, ja sam svoje razdužio. Nije šteta.”
Stevin govor je bio obojen jakim lokalnim naglaskom. Izostavljao je glasove na kraju reči i namerno razvlačio samoglasnike. Posle mi je Deda Uča rekao da njegovi Cerjani namerno tako govore u razgovoru sa drugima, da bi istakli svoje seljačko poreklo. Kasnije sam i sama primetila da to čine i drugi njihovi susedi iz sela oko Palanke. Čitajući o njihovom stanovništvu, saznala sam da su svi oni naseljeni iz oblasti srednjevekovne Raške, gde je nastala druga srpska država( prva je bila Duklja). Verovatno su nastojali da sačuvaju svoj govor od stranih uticaja, jer su se u ovaj deo Šumadije slivali doseljenici sa svih strana. Osim toga, Steva je nekako cedio reči kroz poluotvorena usta, tako da mi je to nalikovalo na istegnutu gumu.
“ Gospođice, ponesi ti čaše, men ' to ne treba, ja pijem iz flaše, al ' sad nije red, je l ' tako?”, pokazao mi je policu na kojoj su stajale plastične čaše u raznim bojama.“ Kakvu ćeš, čika Stevo?”, pitala sam.“ Uzmi kaku oćeš, men ' svejedno”, odgovorio je. Uzela sam jednu crvenu i jednu zelenu i pošla prema izlazu noseći Nenadovu kutiju sa sendvičima i čaše. Steva me sustigao noseći flašu od dva i po litra vina. Otvorio mi je izlazna vrata, zatim i sam izašao.
“ Ovamo”, rekao je i pošao stazom prema nadstrešnici okruženoj vinovom lozom. Shvatila sam da nad-
103