se nalazi Deda Učin, odnosno Nenadov stari vinograd. Stari, ali obnovljeni. Ni Nenad nije hteo da napravi špalir za lozu i naslone od stubova i žice, već je zadržao starinske pritke.“ Ne želim da mi rodi previše, pa da grožđe bude kiselo”, kaže.“ Režem ga na pet do osam okaca; tako rodi pet do osam kg po čokoti, a grožđe je slatko. Za to je pritka dovoljan naslon.”
To mi je rekao posle kad smo obilazili vinograd, a sad smo ušli u podrum. Široka vrata su napravljena od nekog lakog drveta, lipovog, posle sam saznala.“ Nije važno da vrata budu jaka”, kaže Nenad,“ ovde niko neće da krade vino, svakom je dostupno koliko mu treba, a ako mu treba više od litar-dva na dan, ide na lečenje.”“ Je l ' i Steva išao na lečenje?”, pitam.“ Više puta”, potvrđuje Nenad.“ I opet pije?”, pitam.“ Pije? Pijemo svi mi, ali on se opija. Kad dohvati flašu, ne prestaje dok mu se ne veže jezik. A tek onda voli da priča i dosađuje svima oko sebe da ga slušaju. Ometa druge u radu, to je glavni problem. Ništa ga ne razumeš, a moraš da ga slušaš.”
“ Pa kako ću da obavim razgovor s njim, ako ga ne razumem”, zapitah se naglas.
Nenad pogleda na ručni sat, što uopšte nije bilo potrebno. Na digitalnom časovniku ispred nas, iznad ulaza u halu sa buradima bilo je 8:58.
Vrata na hali se otvaraju pritiskom na dugme. Čim smo zakoračili unutra, osetila sam svežinu.
“ Ovde je sveže”, rekoh.
100