"Bio je", odgovori. "Sad je manastir, a vile su
monahinje."
"Znači… Tvoja mati je…", započe Mara.
"Da, bila je vila", potvrdi Miloš.
"A ti si tamo bio u učilištu", reče Mara tako da
Miloš nije znao da li je to tvrdnja ili pitanje. Odluči da
to shvati kao pitanje.
"Da", odgovori. "Bili su i Toplica M ilan i Kosančić
Ivan, vitezovi koje sam video ovde."
Pogleda okolo kao da ih traži.
"Mene tražiš Kobiliću?", izroni Ivan odnekud i
stvori se pred njima.
"O, druže!", poviče Miloš radosno i zagrli ga.
Ivan je bio iste visine kao i on, ali tanak, vižljast.
Ipak, znao je Miloš da se u tom naizgled krhkom telu
krije neslućena čvrstina što je Ivan i dokazao stišćući
ga.
"Ej, polomićeš mi rebra", reče Miloš izvlačeći se iz
zagrljaja. "Dozvoli da ti predstavim…"
"Sve ih znam mnogo duže nego ti", prekide ga Ivan.
"Zar ne, gospođice?"
Olja se ljupko nasmeši i klimnu glavom.
"Upoznala sam Ivana letos kad sam sa mamom išla
u Prokuplje kod dede", reče. Zatim se nakloni Vuku i
Mari Branković: "Vaša svetlosti".
"Budi pozdravljen, sine", otpozdravi mu Vuk dok
mu se Mara ljubazno osmehivala.
Vuk je nekako osećao da su Oljini tetka i teča ne-
kako više naklonjeni Kosančiću nego njemu. Ali to je
razumljivo, on je plemić, prođe mu kroz glavu. Pa i ja
74