" Ja sam krišćanin tek od nedavno. Da ti pravo kažem, ne gine mi se zbog vere. Neka veruje, brate, u šta ko hoće."
" Ali oni hoće nama da nametnu svoju veru ", uporno će Olivera. " Već su poturčili sve narode u zemljama koje su osvojili." " To je nemoguće! Zar je kralj Marko sad Turčin?" " Pa nego šta je. Čim je prihvatio njihovu vlast i veru, znači Turčin je. " Pa dobro, koja je njihova vera? Mislio sam da je ceo svet krišćanski."
" Oni nisu. Oni su muslimani. Kao što mi verujemo u Isusa Krista, tako oni veruju u proroka Muhameda koji im je dao novu veru. Njihovo sveto pismo se zove Kur ' an. Oni hoće da prošire učenje proroka Muhameda na sve narode sveta, da svi budu muslimani. I to čine ognjem i mačem." " Glupo je ginuti zbog vere ", reče Miloš. " Nemoj da te čuje moj otac knez da tako govoriš.
On je spreman da pogine za odbranu pravoslavlja."
Miloša prođoše žmarci. Da neko želi da pogine da bi odbranio veru, nešto tako neopipljivo, nije mogao da shvati. Vera je u glavama ljudi. Njegovi Gradinjani su napravili crkvu, krišćanski hram, krstili se, ali, čak ni on, koji se najviše zalagao za prihvatanje nove vere, nije time postao pravi krišćanin. Još uvek je verovao u stare bogove: Svaroga i svarožiće, Daboga, Ladu, Jarila i druge slovenske bogove. Prihvatanjem krišćanstva u njegovoj glavi se ništa nije promenilo.
" Šta je to pravoslavlje?", upita Miloš čuvši novu reč.
69