tako da mu mač i ne treba", reče njegov brat Stefan.
Svirka opet poče i igrači se uhvatiše u kolo. Miloš
se pitao kako će sad naći Oliveru, jer su se tokom
stanke komešali i pomerali tako da niko nije ostao na
svom mestu, ali, našla je ona njega; odmah je prepo-
znao njenu malu ručicu kad je sad ugmizala u njegovu
šaku kao ptiče.
"Za dlaku si izbegao sukob sa mojim rođakom",
reče Olivera.
"Izbegli smo svađu i omrazu", reče Miloš, "sukob
nam tek predstoji."
"Misliš na nadmetanju? Ali to nije pravi sukob, to
je viteški dvoboj. Ne podrazumeva mržnju."
"Nije mi do toga da nekoga mrzim ili da mene neko
mrzi", reče Miloš. "Ja sam za mir i slogu među svim
ljudima; sutra ćemo biti saborci."
"Nisi, valjda, za mir i slogu i sa Turcima?", upita
Olivera.
"Zašto da ne? To bi nas lišilo mnogih nevolja."
"U pravu si, ali to je nemoguće. Oni hoće da osvoje
naše zemlje, da nas porobe."
"Otkud znaš da im je to namera?"
"Oni žive od rata i osvajanja. Osvojili su Persiju,
Hazariju, Levant. Sad udaraju na Vizantiju, Bugarsku,
Srbiju. Deo Trakije su već osvojili, zemlje Mrnjavče-
vića takođe; kralj Marko je njihov vazal. Sad smo mi na
redu."
"To su, znači, neki opasni ratnici?"
"Svi tako kažu, ali – moramo ih zaustaviti ako
hoćemo da spasemo sebe i krišćanstvo."
68