stanku. Miloš je mogao dugo da hoda, trči, skače, pa je
mogao dugo i da igra. Primetio je da Olivera sve teže
diše. Pa da, šta ona radi, po ceo dan možda čita, piše,
veze na platnu, pomisli Miloš.
"Orosilo ti se čelo, hajde da sednemo, čim počnu
drugu svirku", reče mu ona.
'Pametna je, zaključi Miloš, 'zna da će ova brzo da
se završi.'
Svirači napokon završiše svirku i kolo stade da se
igrači odmore. Nastade žagor, jer sad su mogli igrači i
da pričaju. Olivera povuče Miloša ka prozoru i sedoše
na klupe u udubljenju. Udubljenje nije bilo osvetljeno,
ali stub sa buktinjom nije bio daleko, tako da nije bio
potpuni mrak.
Neko vreme su samo sedeli i gledali se sedeći tako
jedno naspram drugog, on visok, ona nešto niža, nežna
kao detence. 'Pa dete i jeste', pomisli Miloš.
To dete se najzad nasmeši i dotače ga po ruci.
Poče druga svirka i žagor prestade. Kolo zaigra.
Oliverina mala šaka milovala je njegovu veliku
zavlačeći se u njegov rukav.
"Imaš li devojku?", upita ga šapatom.
Miloševim licem prelete senka. Odluči da joj ne
daje lažnu nadu, da je ne obmanjuje. Pogleda je čvrsto
u oči i obuhvati njene ruke kao da želi da je zadrži da
ne padne.
"Imao sam ženu i dete", reče. "Turci su popalili
selo i njih odveli u ropstvo."
"I gde su oni sad?", upita Olivera gledajući ga
užagrenim pogledom.
62