"Otkud znam; negde u Anadoliji", odgovori Miloš.
"Anadolija je daleko", reče Olivera, "hoćeš li otići
po njih?"
Miloš zamišljeno odmahnu glavom.
"Milosna i ja smo se rastali pre nego što su ih Turci
odveli. Nije htela da pođe sa mnom u Gradinu."
Miloš poćuta.
"Ipak, žao mi je Vidra-Koviljke", reče najzad.
"To ti je kći?", upita Olivera.
"Da."
"Kako lepo ime!", reče Olivera oduševljeno.
"Jedno je ime njene mati, a drugo ime moje bake",
objasni Miloš.
"A tvoja mati?"
"Umrla je kad me rodila", objasni Miloš.
"Žao mi je", Olivera mu stisnu podlakticu. "Znači,
rastao si bez majke?"
"A ne, imam mamu Cvetu. To je druga žena moga
oca."
"Je l' bila dobra prema tebi? Maćehe obično nisu."
"Nikad je nisam smatrao maćehom. Ona mi je kao
majka. Ona je pomogla mojoj mati da me donese na
svet i ja za drugu mamu i ne znam."
"Moraš imati gospu za koju ćeš se boriti i kojoj ćeš
posvetiti pobednički pehar ako ga osvojiš na
nadmetanju", reče Olivera. Tvoja žena je daleko."
"A više mi i nije žena. Ne znam; imaš li ti neku u
vidu?"
Oliverino lice sinu i ona se osmehnu. Milošu najzad
sinu šta ona želi.
63