trčaše za njom. Uzalud je učiteljica u monaškoj odori
nešto vikala na njih.
"U redu, Miloše. Vidim da pokušavaš da me
odvratiš od monaštva. Slažem se s tobom da je
krišćanstvo pogrešno, neprirodno i neslobodno vero-
vanje; da guši slobodu ličnosti. Ali, uzalud ti trud –
odlučila sam, ostajem. Primili su me u manastir. Biću
iskušenica neko vreme dok se ne zamonašim.
Pozdravi mi roditelje, sestru i sve u Gradini. Žao mi je
što vas ostavljam, ali – takva je subina. A najviše mi je
žao tebe, junačino moj.”
Rojla ga zagrli. "Nemoj me obrukati u prestonici.
Budi najbolji vitez. I nađi neku princezu neka ti bude
ljuba."
Rastadoše se tako zauvek.
36