9.
“Stano, Borko, šta da vam kažem? Veliko vam
hvala na ovom daru, na ovom divnom oklopu. Trudiću
se da ga ne osramotim. Dali ste mi ga u pravo vreme.
Sutra odlazim u prestonicu, a za sedam dana knez
priređuje nadmetanje za mlade vitezove."
"Želimo ti sreću junače", reče Borko. "Da pobediš
svakog protivnika."
"E, pa to je malo teško. Znaš i sam da je Srđa bolji
od mene u borbi kopljem."
"Možda je bolji, ali nije nepobediv. Jer, osim veš-
tine i dobrog oružja, potrebno je i junačko srce. A ti ga
imaš. Obećaj nam da ćeš pobediti na tom kneževom
nadmetanju."
"U redu, obećavam da ću se truditi", reče Miloš.
"Ako se trudiš i pobedićeš", reče Stana.
"Ne mora da pobedi, samo neka ostane živ", začu
se Cvetin plačevni glas. Izlazila je iz kujne noseći kotao
sa jelom koje ju je Miloš naučio da kuva, a zove se
'prste da poližeš', spremljeno od tri vrste ribe koje je
Miloš ulovio. Kaže da je to jelo jeo kod vojvode Mom-
čila, negde u Bugarskoj. Inače se pravi od ovčetine, ali
može i od drugog mesa. On je odlučio da to bude riba.
"Ostaću živ, majko", reče Miloš. "Na nadmetanju se
ne gine. To je igra, zabava za dvorsku gospodu. To su i
stari Rimljani priređivali. Samo, kod njih su se borili
robovi, a kod nas najbolji vitezovi."
"Dobro je to, Miloše", reče Borko. "Tako ćete nau-
37