da se časno izvuče iz sukoba i, kad bi ovaj pobegao,
napadao drugoga. Nije ispuštao sultana iz vida želeći
da se ogleda upravo s njim. Ali, neka zalutala turska
strela pogodi sultanovog konja i on pade. Sultan se
dočeka na noge i stade u položaj za borbu, mahnito se
obazirući.
„Konja! Konja!“, vikao je uspaničeno.
Privedoše mu konja, ali sultan je već bio okružen
Srđinim kopljanicima.
Miloš u Turčinu koji je Muratu priveo konja
prepoznade Nazik-beja, Milosninog i Vidra-Koviljki-
nog gospodara. Nije želeo da on strada da bi imao ko o
njima da brine. Zato odluči da ga samo onesvesti.
Lako ga udari topuzom i on pade. Murat, pak, videvši
da je okružen srpskim kopljanicima, unezvereno se
osvrtao. Miloš mu ovlaš prisloni koplje na grudi
zaštićene mesinganim oklopom. Gledali su se nekoliko
trenutaka. Muratove oči behu zelene.
'Nije azijat', začudi se Miloš i osmehnu se. Mura-
tove oči blesnuše i on ljutito gurnu vrh Miloševog
koplja u stranu pa potrže handžar.
'Šta hoće ova budala', začudi se Miloš, 'zar nožem
protiv koplja?' Pa usmeri koplje tik ispod Muratovog
oklopa, tačno ispod rebara, pravo u stomak. U tom
trenutku Murat zari handžar sebi u stomak, tačno
tamo gde je ciljalo Miloševo koplje. I utroba se prosu.
Murat ispusti handžar pa obema rukama uhvati
svoja creva pokušavajući da ih vrati nazad. Konj mu
zanjišta i pobeže.
„Ura!!!“, povikaše braničevski kopljanici u
290