odbraniti ceo narod – poželjno. Zato se sad usrdno
molio ne samo Svetovidu, nego i svim drugim bo-
govima, a naročito Jarilu, koga je, pored Triglava,
smatrao božanstvom rata. „Amin!“, završi patrijarh
molitvu. „Amin“, zabruji iz hiljada grudi.
Iako nije bio neki veliki vernik, Miloš se posle
molive osećao nekako olakšan, poletan, kao okupan.
Okrete se i pogleda po masi. Nedaleko od sebe ugleda
svoj steg, zastavu Braničeva, tamnožute boje poput
zrelog lista vinove loze. Na njemu izvezen žutozeleni
grozd i uokviren klasjem žita. Steg je, naravno, nosio
Srđa. Pored njega i za njim ugleda svoje kopljanike u
novim odorama. Među njima je najviše bilo novaka, ali
se Miloš nadao da su kako-tako obučeni, da se barem
znaju služiti mačem, bojnom sekirom, topuzom.
Sva četiri bivša đaka Vilingora, Ivan Kosanćić, Mi-
lan Toplica, Miloš Obilić i Srđa Zlopogleđa, imali su
jednu ozbiljnu prednost nad ostalim svojim saborcima
i nad neprijateljem: mogli su se sporazumevati misli-
ma. U svakom trenutku mogli su delovati kao jedan.
Kad je Pavle Orlović došao po njega u Dvorište gde mu
je bio letnjikovac, Miloš nije morao otići u Brančevo da
okupi i povede vojsku; to obavio Srđa, njegov čelnik i
stegonoša, možda i bolje nego on sam jer, sa Srđom
nije bilo rasprave. Bio je mrk i prek i svi su ga slušali.
Miloš mu je zavideo na tome i osuđivao sebe zbog svo-
je sažaljive prirode. Nikad nije naučio da ubija brzo i
bez premišljanja; to je mogao samo u krajnjoj opasno-
sti kad drugog izlaza nije bilo. Srđa je ubijao bez raz-
mišljanja brzo i lako kao da seče drva ili kosi travu.
287