75.
Sunce je izgrevalo krupno, rumeno i nasmejano
kao lice zdrave seoske devojke. Začu se cvrkut i graja
ptica u lugovima. Od severa se začu huk i tutanj ogro-
mne konjice. To je pristizala srpska vojska na službu
božiju i pričest u Samodreži. Nedaleko od crkve bio je
gaj u kome siđoše s konja i vezaše ih pa se peške
uputiše u crkvu.
Crkva je već bila prepuna, a uskoro se napuni i
porta. Još nisu videli kneza Lazara, ali su svi znali da je
još pre sunčevog izlaska bio u crkvi da traži blagoslov
od patrijarha.
Zazvoniše crkvena zvona i iz crkve izađoše knez
Lazar, patrijarh i desetak kaluđera. Prvo se okuplje-
nima obrati knez Lazar koji stade pred vojsku i grom-
kim glasom započe: „Druzi i braćo moja, blagorodni
velmože, vojnici, vojvode, veliki i mali, ne dajte da vas
savlada strah. Naši životi ionako nisu naši, oni su u
rukama Gospoda koji nam ih je i podario. Zato,
uzdajmo se u Gospoda i neka nas duh njegov vodi.
Pomolimo se Gospodu!"
Trideset kaluđera zapoje i liturgija poče. Bila je
posvećena svetom Vidu, krišćanskom svecu koji je
zamenio staroslovenskog boga Svetovida. Zato se
Miloš sada molio Svetovidu i obećao mu dar – sultana
Murata. Iako nije zapamtio da su njegovi Gradinjani
ikada prinosili ljudske žrtve svojim bogovima, uverio
je sebe da je to u ovakvoj prilici – kad treba zaštiti i
286