„Hvala tebi, svetli kneže, na zdravici i na daru tvome,
al' ne hvala na takvoj besedi. Ja nevera nikad bio
nisam, niti ću kad biti.“
Pa produži gedajući Vuka Brankovića. „Nevera ti
sedi uz koleno, ispod skuta pije rujno vino. Sutra je
Vidovdan, pa ćemo u polju Kosovu videti ko je vera, a
ko nevera. Zaričem se ovde pred svima da ću sa
svojom oklopnom konjicom sutra doći na Kosovo i
ubiti turskog Padišaha, a ako mi Usud pomogne pa se
živ vratim sa Kosova, uhvatiću Vuka Brankovića,
vezati ga za koplje kao žene kudelju i odneti na
Kosovo ravno. Da si mi živ i zdrav kneže i svi vi srpski
vitezovi.“
Podiže pehar, ispi ga u nekoliko gutljaja, pa ga
tresnu o kameni pod. Prazan pehar zatandrka po podu,
Milutin priskoči i odnese ga.
Na trenutak zavlada muk.
Sad knez Vratko podiže pehar. „Svetli kneže,
hrabri vojvodo Miloše. Nije vreme, deco, za neslogu i
svađu. Osvajač nam je pred vratima. Nije čak ni pred
vratima, nego je u tvojoj zemlji, Vuče. Moramo biti
složni da bismo pobedili. Ispijam ovaj pehar u zdravlje
svih nas i za sutrašnju pobedu. Živeli!“
Svi prihvatiše i podigoše svoje pehare. „Ako-
bogda!“, čulo se.
282