Branilo.
"Ali, ti si starosta, pa mu ti prenesi našu volju",
reče Prvoš.
Vojvoda Miloš je već neko vreme bio u dvorani i iz
prikrajka posmatrao i osluškivao šta se događa. Sad
istupi pred skupštinu.
"Uvaženi susedi, rođaci, prijatelji. Seoska skup-
ština donosi odluke o pitanjima sela, a ne o svakom
pojedincu ponaosob, a pogotovu ne o svom oblasnom
gospodaru. Ni car mi ne može zapovediti da se ženim,
ako ja to ne želim. To je privatna stvar svakog čoveka.
Može li vojvoda da zapoveda seoskim momcima kad
će se oženiti? Ne može. Pa tako ni vi ne možete
odlučiti o tome kad će se vojvoda oženiti. A sad ću
vam otkriti jednu tajnu – ja sam oženjen. Kad sam
onomad, otišao na onaj put, bio sam mlad. Usput sam
sreo devojku koja me očarala i ja sam se oženio njome.
Bili smo mladi oboje, nismo znali šta radimo i, začeli
smo dete."
U dvorani nastade graja i začuše se uzvici "Gde je
dete?", "Gde je žena?""Hoćemo da ih vidimo."
Miloš podiže ruke da ih utiša. "Polako, susedi. Da,
dobro ste čuli, oženjen sam i imam kći; sad joj je devet
godina. Nažalost, turski pljačkaši su upali u selo u
kome smo živeli, i orobili ga. Tako su moja žena i kći
postale turske robinje. Tu se više ništa ne da učiniti."
"Možemo ih osloboditi", javi se Vedrana Zavišić.
Mislila je na upotrebu čarolije.
Miloš je pogleda dugim pogledom koji je sadr-
žavao poruku: 'Ne govori o tome, Vejo. Znaš da
255