Milosna nije htela da dođe u Gradinu. Njeno selo je
uništeno. Kuda će?'
"Tako je!", povikaše Srđini kopljanici koji nisu
spadali u seljane Gradine, ali su ipak bili tu, verovatno
u potrazi za gradinskim devojkama.
Miloš zatrese glavom i podiže ruke, usmerivši
dlanove ka njima, da ih smiri. "Momci, ne možemo!
Strpite se, odmah ću vam objasniti. Ja sam se upravo
vratio iz Turske, gde sam išao sa još dvojicom drugova,
kao izvidnik, ili uhoda, ako vam se tako više sviđa.
Saznali smo loše stvari po nas. Sultan Murat, ili
padišah kako on sebe voli da naziva, car careva, želi da
proširi svoje carstvo i na naše zemlje. Zemlje
Mrnjavčevića već ima, sad želi da proguta i ostatak
Dušanovog carstva. Pripremio je ogromnu vojsku i
uskoro, možda već dogodine, kreće na nas. Zato je, za
sada, sigurnije da moja žena i kći ostanu tamo gde
jesu."
Neki u dvorani odhuknuše, neki zagalamiše: "…
pokazaćemo mi njima…""...kao na Pločniku…"
Miloš opet podiže ruke da ih utiša. "I ja se nadam
da ćemo ih dostojno dočekati, ali se zato treba pri-
premiti. Momci, kopljanici, razglasite po vašim selima,
po celom Braničevu da tražimo novake. Plata je dobra,
kao što znate. Novake će primati starine Zaviša i
Branilo na seoskoj utrini, pored Jabuke. Starosto,
završi Skupštinu."
"Dragi seljani, uvaženi susedi, čuli ste vojvodu.
Skupština je završena. Od sutra se trudimo da
dostojno opremimo i prehranimo naše vitezove, ne bi
256