65.
U toku je bila seoska skupština kojom je rukovodio
starosta Branilo.
"Hoćemo da se vojvoda Miloš oženi, da zasnuje po-
rodicu", graktale su žene. "Neće, valjda, o nama brinuti
vojvoda koji nema ni kučeta ni mačeta."
"Ne brine vojvoda o nama", objašnjavao je Branilo.
"Mi brinemo sami o sebi na čelu sa starostom. Zar ste
zaboravili?"
"Pa šta će nam, onda, vojvoda, kad imamo
starostu?", pitale su.
"Car je tako odredio, znate i sami. Dok nam je
Dobrota bio starosta, imali smo gospodara Radiča.
Kad je on umro, car Lazar je odredio mene za vojvodu
braničevskog. Kad je Miloš stasao, a ja ostario, odredio
je Miloša. Na mladima svet ostaje."
"Dobro. Naredi mu da se oženi", tražile su žene, i
Branilo opazi da su među njima najglasnije Koviljka,
Cveta, Renka i njihove druge.
"Pa ne mogu mu ja narediti", pokušavao je Branilo
da ih urazumi. "Ne može starosta zapovedati vojvodi,
nego je obratno."
Javi se Prvoš. "Branče, starosto, kako hoćeš da te
zovem, znamo se odavno. Svi znamo da je čovek koji
nema svoju porodicu, još zelen, neodgovoran i
nesposoban da se brine za zemlju. Zato tražimo da se
vojvoda oženi."
"To morate reći lično njemu kad dođe", opet će
254