grad i tamo napraviti štetu i ubiti letinu, ali, bar seljani
neće to odmah videti i šteta će biti manja jer nema
krovova kuća. To možete i vi."
"Zaista bi mogli", složi se Toplica, "ali nam nije
palo na pamet. To je božija stvar."
Starica siđe s praga i, poštapajući se dođe do njih.
"Deco, jeste li gladni?", upita. "Imam kuvane
ovčetine, ako želite. Ima i sira, luka, česena, vina."
Oni behu kod Milosne uzeli malo alve, ali, to im
nije moglo držati sitost. Zato odjednom osetiše
prazninu u stomaku.
"Gladni smo, bako, hvala ti", reče Miloš.
"Pa onda hajdete ovamo", reče starica i pođe ka
staji koja je stajala poprečno u odnosu na kuću.
Starica ukloni metalnu prečagu kojom su vrata bila
pričvršćena za okvir umesto reze i otvori vrata. "Uđite,
deco."
Staja se sastojala iz jedne jedine prostorije u kojoj
je bio veliki sto, a na njemu sve što je kuća imala od
hrane i što je mogla da ponudi: kotarice sa hlepčićima,
karlice sa sirom i kuvanom ovčetinom, razno zelenje.
"Tanjire nemam, uzmite u ruku pa jedite. Vino vam
je u onoj mešini tamo, sad ću vam doneti vrč pa pijte",
reče starica.
Donela im je drvene putire, ono što su oni znali
pod nazivom bukara, ali nije važno kako se zove nego
da se iz njega može piti. Stavila ih je na sto pored
hrane i ćuteći izašla.
Miloš skide mešinu sa klina i napuni putire.
Svakom pruži po jedan, a svoj podiže nazdravljajući.
245