ta!“ povika ona vidjevši da krupne kapi već pljušte po
njima.
Ali, nisu mogli na konjima u kuću. Zato brzo
usmeriše konje i uletoše pod venjak desno od kuće,
onako na konjima. Jedino su morali da polegnu po
konjima da ne bi glavom zakačili krovnu streju. Krov
je, doduše bio pokriven slamom tako da im ništa ne bi
bilo, ali je imao drveni kostur.
Tek što su zašli pod krov venjaka, poče grad.
Ledene kugle veličine oraha zasuše krovove kuća i
krošnje drveća. Starica strugnu u kuću. Miloš nije
dugo razmišljao; morao je da se posluži čarolijom da
prekine nepogodu koja je pretila da uništi i selo i sav
rod oko njega.
Oblaci se raziđoše za tili čas i sunce ogreja već
vlažnu zemlju. Starica izađe na prag i pogleda nebo,
zatim poče da se krsti zahvaljujući Bogu što ih je
spasio. Miloš se nasmeja.
"Miloše, to si ti učinio", reče Kosančić.
"Šta?", pravio se on nevešt.
"Zaustavio si oluju", reče Toplica. "Jesi, jesi, videli
smo."
Miloš je znao da nije imalo šta da se vidi, jer on se
nije ni pomakao ispod venjaka, ni na konju ni bez
njega. Ali, znao je da su morali osetiti njegovu snagu,
silu koju je upotrebio da zaustavi oluju.
"Nismo znali da ti to možeš", reče Kosančić.
"I ne mogu", objasni Obilić. "Oluja nije zaustavljena,
još traje, ali tamo dalje. Ja sam samo iskoristio snagu
vetra da poteram oluju malo dalje od sela. Znam da će
244