vrpcama, a na glavi povezaču koja je pokrivala njenu
bujnu kosu. A Vidra Koviljka nije više bila mala, kakvu
ju je pamtio, već devetogodišnja devojčica čudesne
lepote. I ona je na sebi imala istu odeću kao Milosna.
Odjednom, jedan svetli oblak prekri čitavu dolinu,
a Miloš ostade bez ičega u rukama. Tužno se osvrtao u
nedoumici.
Vetar dunu i rastera oblak za tili čas. Pred njima se
sad prostirala ista ona dolina, samo je, umesto pastira
sa sviralom ispod javora, sad tu stajao dvorac, isti
onakav kakav je Miloš viđao kroz Milosnine oči, kad su
ponekad opštili mislima. Ispred dvorca, Milosna je
zalivala cveće u vrtu, bašti, kako Turci kažu, dok su
oko nje leteli šareni leptiri.
Iz dvorca istrča Vidra Koviljka:
"Mama, mama, eno ga tata!", vikala je i pokazivala
u pravcu, gde su stajali Miloš i njegovi drugovi. Zatim
potrča prema njima.
Milosna se ispravi, pogleda u njihovom pravcu,
zatim ostavi posrebrenu kantu na klupu pored česme,
pa i ona laganim korakom pođe prema njima. Bedra
su joj se zamamno njihala u dimijama.
Vidra Koviljka je već stigla do njih i uspentrala se
uz Miloša. "Tata, tata", vikala je grleći ga, "gde si bio
dosad?"
Miloš je poljubi u teme, i spusti na zemlju. "Evo,
srećo, došao sam čim sam mogao."
Milosna stade pred njega, nemo ga gledajući. Među
njima je bilo sve već rečeno. Opštili su mislima s
vremena na vreme i već sve znali jedno o drugom.
236