"Dobro došao, Kobiliću", pozdravi ga.
Tako ga je oslovljavala kad je htela da mu stavi do
znanja da nisu tako bliski.
"Mila, otkud vi ovde?"
"Nazik-bej, naš gospodar je ovde sa svojom voj-
skom. Naš dvor, kao i cela dolina, prete da budu
zatrpani odronom jer danima pada kiša. Ovde je tako
lepo, i suvo. Hvala vam, momci, što ste mi pomogli da
sve prenesem ovde. Bez vas, ne bih znala gde sve da
smestim."
"Ali, snajka, zar nećeš da zagrliš muža, našeg
druga!?", zaprepasti se Toplica.
"Vaš drug ima drugu ženu i kći", reče Milosna.
Milošu u času prođe kroz glavu da Ivan i Milan ne
znaju za Rojlu i Zorastu pa je preseče pogledom.
"Mila, ovo su moji drugovi iz učilišta, Ivan
Kosančić i Milan Toplica, pričao sam ti o njima.
"Znam", reče Milosna, "upravo su mi pomogli da
smestim dvor na ovo prelepo mesto."
"A gde je tabor tvog gospodara, Nazik-beja?", upita
Miloš sasvim mirno, kao da je to nešto što treba svi da
znaju.
"Tu je negde, kod Jedrena", reče Milosna, "spre-
maju veliki pohod."
To što je vojni logor sa velikom vojskom smešten u
Trakiji, Rumeliji, kako su je Turci nazivali, ukazivalo je
na to da se sprema veliki pohod na zapad – Bugarsku,
Srbiju i Bosnu. Naši vitezovi shvatiše da su obavili svoj
zadatak. Jedino što još nisu znali kada će se pohod ta-
čno dogoditi. To, međutim, u ovom trenutku nije znao
237