Na Cveti slavimo Vesnu, na Đurđevdan Jarila, na
Ivandan Kupala.
"Znam, Miloše, ali – samo malo pazi šta pričaš da
ne povrediš tuđa verska osećanja.
"U redu, druže, znam da nekad kažem i što ne bi
trebalo, oprosti. A sad, hajde da uživamo u ovoj
prelepoj prirodi."
Behu došli u jednu rečnu dolinu, verovatno
pritoke reke Marice. Reka je bila nevelika, ne šira od
pet-šest koraka, oivičena drvoredom vrba i topola. Sa
jedne strane se drvored širio u šumarak prošaran ja-
vorima i brestovima koji je dosezao skoro do polovine
padine brda, a dalje se širio u prostrani pašnjak, na
kome je paslo stado ovaca. Pod jednim usamljenim
javorom sedeo je pastir i duvao u sviralu prebirući
prstima po rupicama na njoj. Dolinom se razlegala
razvučena, spora, ali očaravajuća melodija.
"Kako je lepo ovde!", uzviknu Toplica i povuče
uzde svom konju da bi zastao i bolje pogledao.
"Zar nije?", reče Obilić smešeči se zagonetno. "U
jednoj, isto ovakvoj, žive moja žena i kći. Samo, to je
tamo, preko mora."
Pokazivao je neodređeno nekud napred.
"A zar ne bi voleo da se, nekom čarolijom, nađu
ovde, da možeš da ih vidiš, zagrliš?", upita Kosančić.
"Znaš da mi to možemo."
Obilić uhvati sebe kako zamišlja da grli Milosnu i
da drži u naručju Vidru Koviljku, njihovu kći. Samo,
Milosna je na sebi imala neku čudnu odeću, nekakve
široke svilene gaće i prsluk, izvezen nekim ukrasnim
235