vrati, sad ne vredi da se gasi", govorio je jedan
sredovečan muškarac. "Će skupimo svi po malo pa će
napravimo novu. Važno da ste ti i dete živi i zdravi. I
dobro da Todor nije tu, inače bi ga ubili."
"Hajde ti, snajka, sad kod nas, dok ti ne sredimo
kuću", govorila je ona prva žena. "Gre'ota da ti i dete
budete na ledini."
Za to vreme neki ljudi iz susedstva su ustrojili
poteru za odbeglim janičarima želeći da im se osvete
za sve jade koje su im naneli možda i neki drugi
janičari u prošlosti.
"Hajdemo i mi s njima", predloži Miloš, "izginuće
ludo, a mogu nam pokazati put."
Ivan i Milan prihvatiše predlog zaboravivši da su
gladni i žedni i da su tražili krčmu da se okrepe.
Jurnuše za poterom.
Selo je izlazilo na reku; malu, doduše, manju od
Rasine, ali ipak reku pored koje je vodio put, kao i
pored većine drugih reka. Potera je dizala prašinu
ispred njih, a ispred potere su to isto činili janičari. U
oblaku prašine, kad ih ugledaše na jednoj okuci,
izgledalo je da ih ima više nego što su pretpostavili.
"Ima ih oko tridesetak", proceni Kosančić.
"Mnogo", zaključi Miloš, "postaviće zasedu našim
momcima; moramo to nekako sprečiti."
Prema izgledu zemljišta i rastinja zaključiše da
reka krivuda i da mogu izaći pred Turke ako pođu
prečicom.
"Idemo pravo tamo", pokaza Toplica na jedan
ćuvik koji je reka zaobilazila, a put nije mogao.
223