ga zahvalno i nežno prihvati.
Za to vreme Ivan Kosančić se borio sa nekoliko
janičara. Jednome je već odrubio glavu kad dopade
Miloš i odvuče ih od Ivana. Sad su tek mogli da osete
šta je to zmajevito mačevanje. Već u prvom naletu
Miloš je oborio dvojicu. Nije imao vremena da raz-
mišlja o tome da ih ostavi u životu. Ta oni su upali u
nepoznato selo, među ljude koje nikad ranije nisu
videli, pljačkali i palili njihovu imovinu, napastvovali
žene. Ne, to nije za praštanje.
Većina Turaka se razbežala već pri prvom naletu,
kad je Toplica rascopao glavu onom koji je napast-
vovao ženu. Oni koji nisu utekli sad su ležali mrtvi oko
kuće kojoj više nije bilo pomoći jer je bila sva u
plamenu.
"Šta ćemo s njima?", upita Miloš pokazujući trupla.
"Bacićemo ih u vatru", reče Ivan.
"Ne", pobuni se žena, "neću da mi pogane kuću."
"Ne brini, snajka, vatra će sve očistiti", reče Milan.
Žena se gorko osmehnu i čvršče prigrli dete koje je
još uvek drhtalo u njenom naručju.
Osetivši da su Turci pobeđeni, oko zapaljene kuće
poče da se okuplja narod. Govorili su među sobom i
Miloš prepoznade bugarski govor; mogao bi da ih
razume i da nije naučio da razumeva sve jezike, čak i
životinjski govor.
"Cvetana, snajka, imala si sreću da ovi dobri
vitezovi naiđoše da te spasu", govorila je jedna žena.
"A kuća", zavapi žena, kud ću sad, crna ja?"
"Ne brini, snajka, će sredimo to kad ti se Kristo
222