Na tom 'prestolu', ako u Crkvi nešto tako uopšte
postoji, sedela je Zagorka, rođena tetka njegove mati
Zore, nekada predvodnica vila, a sada majka iguma-
nija.
"Miloš Branilović i Ravijojla Živković", najavi ih
Iskra.
Naizgled, Zaga se nimalo nije promenila u odnosu
na onu Zagu koja je, pre desetak godina, došla po
njega u Gradinu da ga vodi u učilište. Tragova starenja
na njoj nije bilo. Vile ne stare, seti se Miloš. Koliko li
ona zaista ima godina?
Zaga ustade sa prestola brže nego što bi se to od
nje očekivalo i u dva koraka dođe do njega, raširi ruke
i zagrli ga.
"Miloše, porastao si", reče stežući ga. Zatim ga
pusti i malo se odmače da ga bolje osmotri. "I lep si,
najlepši momak koga sam videla. Kako bi moja Zora
bila srećna da te sada vidi."
Milošu je bilo žao što nikada nije upoznao svoju
pravu mati, ali to je bilo sve. Nije je poznavao da bi za
njom žalio, a Cveta je prema njemu oduvek bila kao
prava majka. Nekad je, čak, imao utisak da ga voli više
nego Zoru i Danu, svoje rođene kćeri.
Zatim, sa istim žarom zagrli i Rojlu. "I ti si, ćeri,
izrasla u lepu devojku. Ista si kao tvoja Dara kad je
bila mlada. Jedino što ti je kosa svetlija."
Rojla je imala kosu boje meda, a Dara kestenjastu.
Obe su imale tamne oči, ali se to kod Rojle više
uočavalo jer su joj oči bile tamnije od kose.
"Iskra, odvedi ih gore da se smeste, pa ih posle
22