dovedi na večeru u veliku dvoranu. Videćemo se za
večerom."
Ovo 'gore' se nije odnosilo na sprat, kako su Miloš i
Rojla pomislili. Kad stigoše u predvorje Iskra ne pođe
stepenicama nego pravo na izlaz.
"Ali, zar nećemo gore?", upita Miloš pokazujući
stepenice.
"Ne. Gore na brdu imamo konak za goste. Biće vam
lepo, videćete."
I Iskra pođe stazom uzbrdo u koju su, mestimično,
na strmijim mestima, bile uklesane stepenice. Miloš se
čudio kako ih ranije nije video.
"Ovo nije bilo dok smo bili đaci", objasni Iskra.
Gostinski konak i ove stepenice sagrađeni su tek kad
je Vilingor postao manastir."
Na brdu se prostirala oveća zaravan na kojoj je bio
smešten 'gostinski konak', zapravo jedan lepi letnjiko-
vac od drveta sa doksatom čiji su zidovi zastrti vune-
nim prekrivkama izatkanim u raznim šarama. Konak
je bio u senci ogromnog hrasta kitnjaka koji je zakri-
vao celu njegovu južnu stranu zajedno sa doksatom.
Na doksat se pelo preko tri stepenika i oni se
popeše. Iskra ih uvede u prostrano predvorje.
"Ovde imamo samo dve sobe, ali, vama je dovoljna
i jedna, zar ne?"
Rojla se zbuni. "Iskra, ja… znam da ti se Miloš
sviđao…"
"Kome se Miloš nije sviđao", prekide je Iskra.
"Neee… pogrešno si me shvatila", reče Rojla, "niti
mislim da sam pogrešila. Samo… htela sam da te pi-
23