ravaš s nama?‘ On nas lepo primi, iznese nam razna
jela i pića, počasti nas i usput nam sve lepo ispriča i
kaže ‚Eto tako kažite vašem sevastu Vuku: vaše
carstvo se ionako raspalo; uzeću ostatak da ja svoje
uvećam.‘
„Vojvodo, je l‘ se ti to sprdaš sa mnom?“, upita Vuk
oštro.
„Polako, Vuče, momak se samo šali“, pokuša
Vratko da ga smiri.
„Neka se šali on sa svojom babom, ona mu neće
zameriti.“
„Oprosti, sevaste. Samo sam zamišljao kako bi
mogao da izgleda naš razgovor sa sultanom. Nisam
ništa loše mislio.“
„Bolje ti zamišljaj kako da zaista izvršiš zadatak, a
ne da se šegačiš. Kosančiću, u tebe se uzdam.“
„Ne brini, sevaste, biće sve u redu“, reče Ivan.
„Imate sreću što turska prestonica nije daleko, ne
morate ići čak u Anadoliju. Spustite se niz reku Maricu
i već ste u Jedrenu. A sad, zbogom pošli, neka vas Bog i
sveti Nikola štite“, reče knez Vratko. „I nemojte usput
zametati bespotrebne svađe, nego – zdravo pošli i
zdravo se vratili.
Tada se oglasi knez Lazar.
„Poći ćete ujutru pre sučevog izlaska. Vi ste uhode
i ne želim da vas iko vidi. Prvo svratite u dvorsku
kuhinju, neka vam daju hranu za usput.“
Miloš je znao da to knez pazi da se on i princeza
Olivera ni slučajno ne sretnu, ali… Moram upozoriti
Milana da ništa ne kaže Jelisavki, pomisli.
219