57.
U prestonoj dvorani kneza Lazara okupila se
nevelika grupa probranih vitezova. Osim Kosančić
Ivana, Toplice Milana i Miloša Kobilića. Tu su bili još i
knez Vratko, ban Strahinja, sevast Vuk Branković i,
naravno, knez Lazar Hrebeljanović, carski namesnik.
„Momci, vi već znate kakav zadatak vas čeka“, poče
knez. „Juže, molim te da im podrobnije objasniš.
Uostalom, ti i Strahinja ste to i zamislili.“
Knez Vratko se nakašlja.
„Ovako, momci. Idete u tuđu zemlju gde ćete
verovatno biti izloženi raznim opasnostima. Za to je
potrebno junačko srce, pa smo zato i predložili upravo
vas. Ako mislite da u ovom trenutku niste dorasli
zadatku, molim vas da nam to odmah kažete. Jer, prvi i
najvažniji zadatak je da se živi i zdravi vratite iz
tuđine. Drugi je da nekako saznate kakve namere ima
sultan u odnosu na naše zemlje.“
„U odnosu na Srbiju?“, upita Ivan.
„Na Srbiju, Bosnu, ali i Bugarsku. I tamo živi naš
narod“, odgovori Vratko.
‚Znači, naše zemlje su sve one u kojima živi naš
narod‘, zaključi Miloš za sebe.
„Ali kako to da saznamo?“, ote se Milanu.
„Momci, to je vaš zadatak. Jezik znate pa se
snađite“, reče Vuk Branković.
„Pa zna se kako“; reče Miloš. „Odemo lepo na sul-
tanov dvor i pitamo lepo ‚Čika Murate, šta ti name-
218