mnom."
"Hajde, ne kukaj. Ja sam tu, i Zorasta je tu. A sad
ćeš, možda videti i Milosnu i Vidru-Koviljku."
"Neću ih videti; ne idem u Anadoliju."
"Kako? Pa zar ne idete ti, Ivan i Milan u Tursku?"
"U Tursku da, ali ne u Anadoliju. Njihova presto-
nica je u Jedrenu, u Trakiji. To je skoro u Bugarskoj.
Ne mogu videti ni Milosnu ni Vidru-Koviljku."
"E, pa žao mi je, stvarno", reče Rojla.
Miloš je osećao da joj je zaista žao. Ali…
"Znaš šta je meni žao, Rojla? Što nemam porodicu
tamo gde treba da je imam, u svom dvoru. Što sam
vojvoda bez vojvotkinje, što moje kćeri ne mogu biti
princeze da zajedno sa mojom ženom priređuju dvor-
ske zabave i plešu na njima."
"Imaćeš sve to kad oženiš princezu. Obećao si da
ćeš je prositi, nisi valjda zaboravio."
"Nisam zaboravio. Ona je mene naterala da je
prosim i ja sam to učinio. Ali, ja na želim nju, ja želim
tebe."
"Pa imaš me, mili. Zar nisam tu, za tebe, kad god
me poželiš? A da se udam za tebe - znaš da ne mogu. Ja
sam monahinja, ne mogu prekršiti zavet."
"Pa, Rojla! Dobro, ja nisam neki krišćanin, ali – zar
nije greh ovo što mi činimo? Živimo nevenčano i još
imamo i dete. Šta će naša kći misliti o nama kad odra-
ste? Misli malo o tome. I, ne želiš, valjda da se i ona
zarobi u manastiru kao ti?"
"Ona je manastirsko dete i tamo joj je mesto."
Znao je Miloš da ovakvim prepirkama nema kraja,
211