da ih treba preseći.
"Eh, Rojla", uzdahnu. "Vidim da s tobom ne može
da se razgovara. Idem da nađem Živka da vidim kako
teku radovi."
"Eto, meni prebacuješ zbog manastira, a ti dižeš
novi. Hoćeš da podmitiš Boga da ti oprosti greh koji si
počinio."
Iako Miloš nije svojom rukom ubio Zosima Sinaita,
ipak je sebe smatrao odgovornim za njegovu smrt.
Zato je započeo gradnju manastira. Da li ja to zaista
podmićujem Boga kako kaže Rojla, pitao se.
"Manastir ne pripada Bogu nego Crkvi, znaš to
dobro. A Crkva je ljudska, a ne božija tvorevina."
Nije mogao da oćuti, ali ipak okrete leđa i ode put
manastira koji se dizao na mestu nekadašnjeg Zosi-
movog skita, odnosno pećine. Nije mogao da se nadivi
Živkovom graditeljskom umeću da u steni napravi
monaške ćelije, a da istovremeno sačuva prirodno
okruženje.
Crkvicu je smestio na platou pored rečice, a od nje
je vodila u stenu urezana staza do monaških ćelija
koje su poput gnezda izvirivale iz stene. Sve je
izgledalo tako prirodno, kao da je samo nastalo.
Jedino... pa crkva se stalno rušila jer je rečica
potkopavala tlo ispod nje.
"Moramo crkvu da gradimo na drugom mestu",
rekao je Živko.
"Kako na drugom mestu", pobunio se vojvoda
Miloš, "pa crkva mora da bude uz manastir."
"Znam", kaže Živko, "ali, možemo je smestiti na
212