53.
Bilo je praskozorje kad je stigao u Gradinu i zastao
na utrini ispred Koviljkine kuće. Bojao se da je ne pro-
budi, ali je baka već bila potpalila vatru u kuhinjskoj
peći koju joj je Branilo još davno ozidao. Znači, budna
je.
Miloš gurnu vratnice pa ujaha u dvorište.
"Dobro jutro, bako", pozravi je. "Hoće li biti čaja?"
"Sine, živ si!", uzviknu Koviljka i priđe mu kad je
Miloš sjahao i privezao Ždralina za ogradu.
"Živ sam, bako", reče Miloš i zagrli staricu.
Iako već sva seda, Koviljka je još uvek bila čila
starica. 'Vidi, za glavu je niža od mene', pomisli Miloš,
sećajući se da je on, pre samo osam godina, kad je
došao iz učilišta, bio za glavu niži od nje.
"'Ajd' sedi, sine, baka će ti sipa čaj; već sam svarila
metvicu. Ili više voliš gamilicu?"
"Neka, bako, i metvica je dobra."
Koviljka natoči čaj u drvene bukare procedivši ga
kroz čisto platno i iznese zastrug s medom. "'Ajde,
sine."
Miloš sede, zahvati kašiku meda i umeša u čaj.
Zatim zvučno srknu. Čaj je bio topao, ali ne i prevruć.
Prijao mu je miris i ukus toplog čaja, ali i osećaj koji je
prizivao. Seti se detinjstva kada je, isto ovako, omah
po ustajanju, sedao za sto ispred letnje kuhinje, ili na
doksatu i srkao zameđeni čaj.
209